Astronauti Armstrong i Oldrin vide se na snimcima slijetanja na Mjesec kako postavljaju američku zastavu. Ali, ona na videu izgleda kao da vijori, što nije moguće ako nema atmosfere i vazduha koji bi zastavu držao uspravnom…
Veliki broj ljudi i dalje ne vjeruje da je čovjek sletio na Mjesec i za to navode brojne “dokaze”, a najčešće se spominju fotografski nedostaci i sumnjiva rasvjeta.
Teorije zavjere oduvijek su zanimale i fascinirale ljude. Sigurno ste čuli nekoliko verzija o ubistvu Kenedija, da je slijetanje na Mjesec izrežirano u studiju ili da je Elvis živ, a Hitler nije umro 1945. u berlinskom bunkeru.
“Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo”, rekao je Nil Armstrong 1969. godine dok je kao prvi čovjek stupao na površinu Mjeseca. Uz njega je na misiji Apolo 11 po površini Mjeseca hodao i Baz Oldrin. Poslije njih dvojice, u sljedeće tri godine, još je desetoro ljudi hodalo površinom Zemljinog satelita.
Ali, od emitovanja prvog slijetanja javile su se brojne teorije kako je sve lažirano i da ljudi nikada nisu sletjeli na Mjesec, na fotografijama i snimku tražene su nedosljednosti u svakom detalju.
Upravo je slijetanje na Mjesec, sudeći po predanosti onih koji tvrde da je sve lažirano, jedna od najsnažnijih teorija zavjere. Oni koji vjeruju u teoriju da je put na Mjesec lažiran najčešće tvrde da je NASA snimila niz slijetanja na Mjesec u studiju i to korišćenjem rekvizita, astronautskih kostima i sofisticirane rasvjete. Takođe, često se tvrdi i da u hladnoratovsko vrijeme SAD nisu imale dovoljno novca da pošalju astronaute na Mjesec te da je lažiranje svega bilo jeftinije. A ako bi to dovoljno uvjerljivo odradili, Sovjetima bi poslali poruku da imaju bolju tehnologiju. Ali, Sovjeti su imali dovoljno stručne ljude i kvalitetnu opremu da znaju jesu li snimci lažirani i nisu upozorili da je slijetanje lažno.
Uz 12 astronauta koji su šetali po Mjesecu, njih šestoricu koji su ih pratili u letjelicama te još šestoricu koji su orbitirali oko Mjeseca, na Apolo projektu je radilo i više od 400.000 ljudi. Da bi cijela zavjera uspjela, svi bi oni morali o svemu da ćute.
Inače, neki od najpopularnijih argumenata zagovornika priče o lažiranom slijetanju su:
Na slikama s Mjeseca nigdje se ne vide zvijezde
Ovo je detalj koji teoretičari zavjere često koriste i navode u prilog svojoj tezi. Nigdje nema zvijezda i sve iza astronauta izgleda kao veliko mastilo. Postavlja se pitanje zar ne bi trebalo da se vide milioni zvijezda, ako Mjesec nema atmosferu? Često kao argument za mastilo navodi se da bi NASA teško mogla da mapira položaj svake zvijezde i da su namjerno ostavili crnu pozadinu, a kao izgovor ponudili loš kvalitet fotografija.
Ali, ovaj argument pobija priroda fotografije. Svjetlost koja dolazi od Sunca prejaka je da bi kamera snimila svjetlost zvijezda u daljini, a i sami bi da ste na Mjesecu teško vidjeli baš puno zvijezda. Svjetlosno zagađenje je razlog i zbog kojeg u gradovima teško vidimo zvijezde.
Odakle na Mjesecu stijena sa slovom C?
Na jednoj od fotografija s Mjeseca vidi se i stijena na kojoj izgleda kao da je napisano latinično slovo C. Teoretičari zavjere mogu to uzeti u prilog svojim teorijama i tvrditi da se radi o kulisi koja je ostala pogrešno okrenuta pa se oznaka vidi i na kameri. Slovo izgleda i prilično pravilno, pa ne priznaju objašnjenje da bi moglo da se radi o prirodnoj pojavi. NASA je davala objašnjenja da bi posrijedi mogla biti dlačica ili nešto što je upalo tokom razvijanja filma, ali i moguće je da se radi o podvali gdje je neko na originalnu fotografiju dodao slovo.
Kako to da su sjenke na Mjesecu različitih dužina?
Na Mjesecu je Sunce jedini jak izvor svjetlosti i bilo bi logično da su sve sjenke paralelne, ali zašto na slikama s Mjeseca vidimo da neke sjenke padaju u različitim pravcima, pitaju se brojni zagovornici teorije o lažiranoj misiji. Stoga zaključuju kako to mora da znači da je oko astronauta bilo više izvora svjetlosti. Što bi značilo da na tom setu i pošto su sve snimili nisu primijetili te nedosljednosti. Naučnici su to obrazlagali time što su snimci nastali na neravnom terenu kao i da je normalno da imamo različite sjenke.
Zastava na Mjesecu se vijori
Astronauti Armstrong i Oldrin mogu se vidjeti na snimcima slijetanja na Mjesec kako postavljaju američku zastavu. Ali, ona na videu izgleda kao da vijori, što nije moguće ako nema atmosfere i vazduha koji bi zastavu držao uspravnom.
Teoriju o zastavi bezbroj puta su osporili brojni stručnjaci. NASA je objasnila da je zastava bila složena u tubi te da je efekt vijorenja nastao kad su je izvukli. Uz to, kad su je i postavljali, astronauti su sami zatresli zastavu. Ona je i posebno konstruisana za Mjesec, a kroz gornji dio prolazi žica kako bi izgledalo kao da je nosi vjetar. Bez toga bi jednostavno pala kao i svaka druga zastava na danu bez povjetarca.
Astronauti su skakutali povezani žicama i sve je bilo pušteno usporeno
Neki su uvjeravali da su astronaute snimili kako skakuću u studiju dok su bili na tankim žicama, a da je NASA usporila video kako bi se dobio utisak da skaču kroz vakuum. Čak je bilo i slučajeva da su ljudi pokušavali da ponove slične snimke.
Naučnici imaju i svoj odgovor, a skriva se u prašini. Da su snimili video na Zemlji prašina bi se skupila u oblak, a ne pala odmah na tlo. Da su ovaj dio lažirali, čitav studio bi trebalo da bude u vakuumu, što bi i danas bilo teško izvijesti. Usporeni snimak takođe bi bio težak zadatak, posebno zbog problema filma i tadašnjih tehnologija za obradu videa.
Gdje je udarni krater?
Da je NASA na Mjesec uistinu sletjela modulom, oko njega bi trebalo da bude kružni krater kao trag, ali na fotografijama on se ne vidi, već izgleda kao da je modul nježno postavljen.
I ova teorija zavjere ima nekoliko objašnjenja. Krater ne bi trebalo ni očekivati jer je potrebno puno manje potiska za slijetanje, nego što bi to bilo na Zemlji. Modul više nije snažno usporavao, tako da je motor trebalo da podrži samo težinu modula, koja je bila još manja zbog gravitacije Mjeseca. Kratera nema i zbog toga što je Mjesec stijena.
NASA je koristila iste pozadine na različitim fotografijama
Fotografije iz misije Apolo 15 izgledaju kao da imaju identičnu pozadinu, iako NASA navodi da su ih snimili u razmaku od više kilometara, a teoretičari zavjere lako bi povjerovali da je NASA jednostavno koristila istu kulisu za različite scene. Objašnjenje bi moglo biti i da pozadina nije identična već slična. Ono što izgleda kao dva brda u blizini u suštini su planine udaljene kilometrima. Na Zemlji će nam takvi predmeti biti slabije vidljivi, ali na Mjesecu nema atmosfere ili izmaglice koja bi zaklonila udaljene objekte. Zbog toga će izgledati čisto i blizu, a nedostaju nam i dodatni faktori, poput stabala, koji pomažu u određivanju udaljenosti.
Teoretičarima zavjere sumnjiv je i visok kvalitet fotografija, ali stvar je u tome što su astronauti snimili ogroman broj fotografija, a objavljene su samo najbolje koje su snimili hasselblad 500 EL kamerama sa Cajs optikom. Astronauti su snimali i veliki broj fotografija zbog stereo snimanja ili panoramskih fotografija. Dodatni sumnjivi element fotografija je i taj što na nekima izgleda kao da su ispod reflektora, ali površina Mjeseca drukčije reflektuje svjetlost.
Stenli Kjubrik teorija
Uz teorije zavjere o slijetanju na Mjesec stoji i priča da je američka vlada angažovala poznatog reditelja Stenlija Kjubrika da im pomogne da lažiraju prva tri slijetanja. Ova teorija ima dvije verzije. Po jednoj su Kjubriku pristupili 1968. dok je film 2001: Odiseja u svemiru bio u post-produkciji te da je NASA bila zapanjena efektima u filmu, dok je po drugoj priči Kjubrik angažovan prije toga te da je slavni film bio probni prikaz za sama slijetanja. Kao dokaz tome navode i scene iz Isijavanja. Tako se izvlače sličnosti iz uzorka saga s lansirnom rampom, a dječak Djeni u filmu ima i majicu na kojoj piše Apolo 11. Dodatni dokaz je i broj hotelske sobe ‘237’, koji je u knjizi 217. Ovdje je odabran 237 što predstavlja udaljenost do Mjeseca (237.000 milja). Za održivost ove teorije zasluge bi mogao preuzeti lažni dokumentarac Tamna strana Mjeseca, ali i lažni članak koji je bio objavljen kao šala.