U praksi najčešće čujemo da dijete ne napreduje u školi jer je lijeno i ne voli učiti. No malo tko razmišlja o tome koji su razlozi da su tako »strašno lijeni« i da izbjegavaju svaki školski rad već na početku školovanja.
Uzrok toj lijenosti obično leži u pogrešnom odgojnom postupku, jer dok su još maleni i posao ih veseli te se stalno nude roditeljima za pomoć, svaki im se rad obično uskraćuje jer se smatraju još premalenima.
Vrlo često i sami odgajatelji pred djecom govore kako ih rad zamara i preopterećuje, pa nije čudo da dijete iz svega izvuče zaključak da je najpametniji onaj tko najmanje radi. Takvoj djeci nedostaju iskustva koja bi im pokazala da rad donosi i zadovoljstvo.
U neke djece razvija se negativan stav prema radu i zbog toga jer im se davao pretežak, dugotrajan i dosadan posao, pa nije cilj da se vremenom zamrze svaki rad, pa i školski.
Ima na žalost i takvih odgajatelja koji rad primjenjuju kao kaznu, pa dijete stječe uvjerenje da rad donosi neugodnosti. Ne valja dječji rad previše kritizirati i omalovažati. Prestroge kritike ili izjave da je dijete glupo i nesposobno obeshrabruje i stvaraju u djetetu osjećaj nepovjerenja u sebe i svoje sposobnosti.
Zato je potrebno da pazimo da pred djecom previše ne uzdišemo nad našim radnim teretom, da ne zadajemo nikakav posao po kazni i da dijete ne izlažemo prestrogoj kritici. Treba im pokazivati da i mi volimo svoj posao, da smo ponosni kad nam ide od ruke i da je uspjeh u radu najveća nagrada za uloženi trud. Isto je tako dobro da mu neki zadatak povjerimo kao nagradu i da svaki uspjeh djeteta priznamo, kako bi ono steklo uvjerenje da se svaki trud isplaćuje i da se može napredovati iako je to u podetku izgledalo jako teško.
