Nepregledna kolona porodice, rodbine i prijatelja sa suzama u očima i bolnim jaucima oprostila se od najmilijih.
Majina tetka, skrhana bolom izrecitovala je pjesmu za svoju sestričinu i njenog sina Mihajla:
U srcu tuga sva,
kada smo ostali bez naša anđela dva.
Dva divna, uvijek nasmijana lica,
dok ih nije ubio zlotvor i ubica.
Ova bol i tuga, srce i dušu slama,
najviše bi voljeli da ste sa nama.
Majo ljubavi i ljepoto mila,
uvijek si dobra i brižna majka bila,
zlikovac ti je uskratio sreću,
da djeci pružiš ljubav još veću.
Ostavili ste voljenu sestru i tetku Branu
i napravili joj duboku ranu,
koja zacijeliti nikada neće,
jer je ostala bez dvije sreće,
o kojima je brinula kao rođena majka,
život sa vama za nju je bio bajka.
Za svu sreću i ljepotu vam hvala
i neka vam je vječna slava.
Majina rođena sestra, uplakana i vidno potresena, rekla je da bijes prema Nikoliću, ne bi mogla da obuzda:
``Živimo u banana državi, kad bih ga se dočepala ne bi mi tugu zadovoljilo, ali bijes bi.``
Neutješna sestra ubijene Maje, pričala je i o svom sestriću koji je nakon tragičnog događaja, ostao bez majke i brata:
``Sad je najveći pakao za ovo dijete. Ja sam mu kao mama, odgajila sam ga. Jedino me drži to što je dijete živo i što ne smijem da dozvolim da psihički potone. U gorem je stanju od mene, ali se pravi da je jak.`