Tekst koji se nalazi u nastavku tiče se perioda odrastanja u staroj Jugoslaviji…
Internetom kruži jedan veoma zanimljiv tekst koji bi malo starije generacije mogao podsjetiti na lijepo djetinjstvo koje su imale. On se tiče perioda odrastanja u staroj Jugoslaviji i stvarima koje su tada smatrane normalnim, ali se danas stanje malo promijenilo. U nastavku vam tekst prenosimo u cijelosti.
“Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes… Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali da nosimo kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rošulama
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu kokte, kole ili nare s našim prijateljima i niko nije umro zbog toga. Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hljeb i pravi puter, pili kokte, nare koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali napolju.
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu kokte, kole ili nare s našim prijateljima i niko nije umro zbog toga. Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hljeb i pravi puter, pili kokte, nare koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali napolju.
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, žmire, graničara, lopova i policajaca, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju da smisli, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše. Nerijetko nas niko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio vaspitanja a ne zlostavljanje u porodici. I nikad nije bilo problema.
Provodili smo čitave dane praveći trkačke daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako da riješimo problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje. Mi prijatelje nismo dodavali nego ih vremenom sticali!
Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i vaspitača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole.
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, Xbox, nikakve video-igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, “surround sound”, mobilne, kompjutere, Internet, četove…
Mi smo imali prijatelje i mi smo išli napolje i družili se s njima!
Padali smo s drveća, znali se isjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili tvrđave od snijega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica. Vozili smo se biciklom ili išli pješke, dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno.
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon.
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u prošlosti svijeta. Naše generacije su dale najbolje pronalazače i naučnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim.
I ti pripadaš toj generaciji?
Čestitam! Možda ćeš željeti da podijeliš ovo s ostalima koji su imali sreće da odrastu kao prava djeca, prije nego što su advokati, države i vlade počeli da određuju kako treba živjeti. Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali.
Pozdrav generacijo i živjeli. Svako od nas je anđeo sa samo jednim krilom, a letjeti možemo tek zagrljeni.”